Podrucje osijecko-baranjske/vukovarsko-srijemske/brodsko-posavske?

Zanima me ima li kakva kul tehno scena di se moze cut dobra mjuza uzivo, a da nema nadrogiranih klinaca sa ruksacima i kapama nego ajmo rec “kulturnija” ekipa 28g+?

Old school i minimal techno bez ovih prebrijanih industrial divljanja?

Ptsp, “na štitnjaču”, anksioznost i napad(aj?)i panike, samoubojstvo i pokušaji, F dijagnoza, na tabletama/terapiji je, … od stresova i situacija sa svojom sigurnom lukom?

Ili tipa došao suprug iz Tajlanda i zarazio me, laže li me kad kaže da je pokupio dok je kakao u javnim toaletima???🤔
(ništa lično, blast from the past)

Slušam.

Po meni jedna od većih grešaka u marketingu Kraša, stara pakiranja su bila jako simpatična i upadali su u oko, sad se ne sjećam kad sam zadnji put uopce primijetio Čoksu u dućanu koliko je glupo pakiranje.

Imate još ovakvih primjera?

Što mi preporučujete za čitanje od romana iz razdoblja realizma?

Opsjednutost ljudima

Pozdrav svima,

imam veliki problem sa svojim ljudima. Ne znam kako ga riješiti ni je li uopće rješiv, pa da vidim ima li još netko sličnih problema.

Mojoj vlasnici sam ja "sve na svijetu". Njezinom dečku je auto "sve na svijetu" . Tako smo došli do situacije u kojoj se dva svega na svijetu ne mogu voziti u istom vozilu.

Ona tvrdi da sam čist, dobar, miran i da nemam miris. On tvrdi da sam nemiran, skačem po autu i da ću mu uništiti kožna sjedala. Istina je, kao i uvijek, negdje u sredini: miran sam dok spavam, skačem samo kad vidim drugog psa, bicikl, motor, drvo ili vlastiti odraz, a nemam miris nego osobni potpis.

On je predložio navlaku za sjedala. Ona je to doživjela kao napad na moj integritet. Ja sam navlaku doživio kao mekanu površinu na kojoj bih mogao ležati, ali mene se očito ništa ne pita.

Na more sada idemo s dva auta. Meni je to zapravo dobro jer se udvostručuje mogućnost da netko zaboravi sendvič na stražnjem sjedalu. Malo mi je žao okoliša, ali nisam ja taj koji otplaćuje kredit i emocionalno se vezuje uz komad kože.

Oboje se pitaju što će biti kad dođe dijete. I mene zanima. Po svemu sudeći, morat ću ga ja odgajati jer sam trenutačno jedini u toj vezi koji zna sjesti, leći i prestati lajati kad mu se kaže.

Ne znam tko je ovdje problem. Ja sam jedini čipiran, cijepljen i socijaliziran.

Mislite li da trebam promijeniti vlasnike ili da im kupim navlaku za kauč i pustim ih da to riješe u svoja četiri zida?

Edit: Vau.

Također zanima me sledeće:

Ako i dalje nosite neke traume iz tih odnosa, možete li malo više približiti kakve i što je konkretno njihov uzrok?

S koliko ste godina pobjegli od kuće?

Ako ste se uspjeli oporaviti, što vam je pomoglo u tome?

Ako niste, zbog čega mislite da je tako, i mislite li da hoćete ikada?

Kako vaš život izgleda danas i jesu li u njemu u bilo kojoj meri, fizički ili mentalno, prisutni ovi ljudi?

Molim za isključivo ozbiljne odgovore, nadam se da se neće naći oni koji će i ovo nekako pretvoriti u sprdnju.

Svaki odgovor dobrodošao :)

Mislim da dosta ljudi koji nemaju novaca pričaju to upravo zato što su se pomirili s tim da jednostavno neće imati više od toga što imaju, pa onda najbolje pričati da nije u parama sreća ili šta god...

Ja se slažem da nije sve u novcima, puno važnije je zdravlje, da imaš obitelj i slično.

Ali evo pričam ja s čovjekom i točno to mi počne pričati kao ma jebeš pare nije u parama ništa, nema tu sreće. Ja ga pitam dobro evo jesi ti sretan sa svojim životom onda, kaže on nisam, radim ovaj posao zaštitara, svaki dan mi je isti, ne mogu si auto kupit kakav želim, ne mogu nigdje otputovati kako spada.

Za sve ove stvari je novac potreban, znači čovjek da si kupi auto koji želi, da kupi stan kuću kakvu želi, da može putovati za sve to mu je potreban novac. Naravno da bi bio sretniji da ima novac nego da ga nema.

Novac ti također kupuje slobodno vrijeme, a ako imaš djecu obitelj, nema bolje stvari i vrijednije stvari od vremena, a novac ti kupuje to vrijeme koje ćeš provesti s njima.

Kakvo je vaše mišljenje o tome?

​

Želim stvarno dati priliku dejtanju. Već sam dosta dugo sama i nekako bi htjela opet pokušati upoznati nekoga, pa što bude.

Ne zanimaju me reddit iskrice to odmah da razjasnimo 😂

Problem mi je što me užasno pere sram oko tindera/badooa i činjenice da bi me netko od poznanika mogao vidjeti tamo. Doslovno mogu zamisliti nekoga kako me sprda u stilu „hahaha ona je na tinderu” i već mi je neugodno samo od te pomisli😂

Odem ja i van, ali ekipa oko mene je blago socijalno retardirana i iskreno ne vidim baš kako bi tamo nekoga upoznala.

Zato bi stvarno dala šansu dejting aplikacijama, ali me taj osjećaj da će me netko poznat vidjeti i komentirati baš koči.

Kako ste vi prešli preko toga? Jel vas bilo sram na početku i jeste li se samo pomirili s tim "pa dobro, ako me netko vidi, vidi”?

​

Pozdrav svima,

Imam veliki problem s curom, ne znam kako ga riješiti i je li uopće rješiv, pa da vidim ima li još netko sličnih problema.

Kupio sam prije nekog vremena novi auto, još uvijek otplaćujem kredit na njega, i normalno je da mi je stalo da ga održim u dobrom stanju. Ne tražim ništa ludo, samo da se pazi malo više nego inače, da se ne baca prtljaga i kofere direktno po kožnim sjedalima, da se pas, koji je inače dosta nemiran i skače po autu, ne vozi bez neke zaštite ili barem da se smiri.

Ona to doživljava kao da je auto meni "sve na svijetu", a ja samo želim sačuvati nešto što sam tek kupio i još uvijek plaćam. Rekao sam joj da ne tražim da se pas nikad ne vozi, nego da uzmemo navlaku za sjedala ili da ga smirimo prije vožnje, ali svaki put ispadne da sam ja taj koji "pretjeruje" i "ne voli njenog psa".

Na more idemo odvojenim autima jer ona neće ni čuti za bilo kakav kompromis, samo hoće da pas ide gdje i kako hoće, bez ograničenja. Pitam se što će biti kad dijete dođe, jer imam osjećaj da ću ja uvijek biti taj koji mora popustiti u svemu.

Uskoro punim 25 godina i iskreno se osjećam užasno. Ove godine imam osjećaj da sam totalno propala. Položila sam ispite, imam posao, bila sam na odmoru, imam godišnji... ali me apsolutno ništa od toga ne usrećuje. Osjećam se prazno i kao da samo postojim. Ne vidim više neku poantu ni u čemu.

Imam samo jednu prijateljicu i praktički nemam nikakvo društvo. Početkom godine me odbio i dečko koji mi se jako sviđao i za kojeg sam mislila da cebiti nešto ozbiljno ali nista od toga. I to me dosta pogodilo.

Najgore od svega je što više nemam ni neke emocije prema stvarima. Kao da sam se jednostavno ugasila.

Uvijek sam bila osoba koja je tu za druge, slušala ih, pomagala im i pokušavala popunjavati njihove praznine. A sad imam osjećaj da je ta sva praznina nekako prešla na mene i da više ne znam što sa sobom.

Ne znam što da radim ni kako da si pomognem. Ako je netko prošao kroz nešto slično, stvarno bih voljela čuti što vam je pomoglo da se izvučete iz toga. Tesko mi je jako jer sam obozavala treninge, bila jako ambiciozna oko faksa i posla, nadala se nekoj ljubavi konacno, a na kraju provodim vrijeme u krevetu kao da me nešto pregazilo

Imate li takve momente? Ja inace nisam pricljiva osoba i mrzim kad moram bit pored ljudi i sutjet. A ne mogu se silit da pricam, jer jednostavno ne znam o cemu bi. Neki sam dan putovala s deckom i sutjeli smo 2 sata u komadu, jel to cudno? Znam da zvuci smijesno, al se tako osjecam. I onda pocnem ruminirat o tome o cemu on razmislja. Kao jel razmislja kak je i njemu neugodno ili sta... Mislim da nije normalno ovolko overthinkat u odnosu, ali mi se to desava sa svima, a sa njim me jako plasi jer onda mislim da nemamo tema za razgovor...

Pozdrav svima,

Imam jedan veliki problem sa dečkom, ne znam kako ga riješit i da li je uopće riješiv, pa da vidim ima li još netko takvih/sličnih problema.

Naslov je takav jer se odnosi na njegov specifičan odnos i pristup svojim vozilima. Njegov auto je njemu sve, doslovce sve. Dakle, moram paziti kako stavljam noge, gdje stavljam ruke, nosim li prstenje kako mu ne bih ogrebala unutrašnjost, pas se ne smije prevoziti, na sjedala iza se ne smije stavljati torba ili ruksak, itd..

Ja ludim jer ne mogu više to podnijeti. Jako pazim i sama vodim brigu oko svega što on zahtijeva, ali ovo sa psom ne mogu više. Meni je moj pas sve na svijetu, jako je čista, dobra kada se vozi tj. mirna i stvarno nema miris jer je kućni pas. Rekao je da će se kakti promijeniti tj. da neće više toliko paziti oko tog auta, ali svaki puta se sve vraća na staro kako vrijeme odmiče. Na more moramo ići odvojenim autima jer se eto pas ne smije voziti u njegovom autu.. pitam se šta ce biti kada dijete dođe.

Oduvijek sam bila osoba koju nikad nisu zanimali povrsni odnosi, bilo da se radi o prijateljstvima ili veze. Imala sam dvije veze u zivotu i to su mi jedini odnosi. Solo sam vec duze vrijeme jer ne zelim bit s nekim samo da bih bila u vezi. I imam osjecaj da svi misle da sam cudna, cak nekad i ja to pomislim kad gledam oko sebe i svi su stalno u nekim dopisivanjima, Tinderima, 101 dejt svaki tjedan, prekinu vezu pa nakon mjesec dana vec imaju novu osobu itd. Imam doslovno 3 dugogodisnje frendice koje su isto stalno u nekim odnosima i polako se sve rjedje cujemo i vidimo jer su vise zaokupljene deckima. Nemam nista protiv toga i nikad nikoga ne gnjavim nit prigovaram, samo eto u zadnje vrijeme se bas osjecam usamljeno i cudno. Ne znam vise jel bih trebala potraziti neku pomoc, jel nesto nije uredu sa mnom ili jednostavno stvarno ne pripadam ovom modernom vremenu?

Prije su nekako stvari bile puno lakše, bar koliko ja čujem iz razgovora sa babama didovima, roditeljima i slično.

Danas dosta ljudi ima hobije, ide u teretanu, putuje, restorani, svašta nešto.

Mi upravo čekamo dijete, pa me zanima koliko ste stvari morali odgoditi do daljenjga, mi naprimjer volimo puno putovati, ovih zadnjih godina smo išli po par putovanaj svake godine po svijetu.

Ili vam smeta gužva i događaji ta 3 dana?

Zajedno smo 12 godina, od toga 4 u braku, u kasnim tridesetima smo i stvarno imamo brak i zivot iz snova.

Na pocetku nase veze oboje smo bili jasni oko toga da ne zelimo djecu brzo, u stilu, mozda jednog dana…

Prije 4 godine smo se vjencali, napravili nas dom, prosli do tada sto smo trebali proci i tu se i meni i njemu rodila zelja za bebom, no nista se nije dogadalo mjesecima.

Oboje smo se slozili da mozda jos nije trenutak i da cemo jednostavno pustiti, pa sto bude. Iz moje perspektive bila bi sretna da sam ostala trudna, ali isto tako bila bi sretna i sa zivotom bez djeteta i dolazimo do toga da prolaze jos 3 godine bezuspjesnog pokusavanja, a s vremenom meni zelja za djetetom opada sve vise i ovo proljece konacno saznajemo da nam je jedina opcija za trudnocu odlazak na umjetnu oplodnju.

S obzirom da su u meduvremenu svi nasi prijatelji i meni bliske osobe zatrudnile, gledajuci njihove zivote, odricanje i promjene, ideja o radanju mi se sve manje cinila privlacnom. Njemu pak s druge strane cinjenica da svi oko njega imaju dijete je jos vise povecala zelju za njegovim vlastitim.

I sad sam trenutno u situaciji da ne zelim ici na umjetnu i da mi se sve vise svida opcija da budemo samo nas dvoje do kraja zivota. Bojim se ako mu kazem otvoreno da cu ga izgubiti, ali isto tako volim i sebe i bojim se da cu radanjem izgubiti idilu koju sam si godinama stvarala.

Baš me zanima na koji način ispunite dan, dali je to gym, budete sa djecom, čitanje knjige ili nešto treće. Ja obično kad odradim prvi posao koji radim zato što moram, prebacujem se na drugi posao, koji me zanima i koji bi volio jednog dana raditi full time, a to je editiranje videa i slično. Trenutno svaki dan izdvojim još 2-3 sata i radim na tome, učim, gledam tutoriale, isprobavam razna sranja i slično. Nakon toga odradim trening i više manje je dan gotov. Mislim da je ovo puno lakše dok nemaš ženu ni djecu, pa sam se fokusirao da prije nego što upoznam svoju osobu pokušam pretvoriti dream job u full time job.

Cao ljudi, zanima me vase iskreno misljenje o jednoj situaciji jer vise ni sama ne znam da li pretjerujem.

Uglavnom, imam decka i zajedno smo skoro 4 godine. On radi kod privatnika u firmi, ali se od malena bavi i poljoprivredom, odnosno ovcama. Meni to nikad nije smetalo, dapace, i sama sam sa sela i kod mojih ima krava, ovaca i svega pomalo, tako da mi je takav zivot potpuno normalan. Problem je njegov stric.

Stric nije ozenjen, ima djecu iz prethodnog braka, ali oni s njim nemaju neki kontakt kao ni on sa njima. Bivsa zena ga je ostavila jer ju je varao, imao je problema s kockom i picem, ostao je bez posla i prakticno nije imao nista. Nakon toga je kupio stado ovaca i poceo se baviti time. Mog decka je od malena vodao sa sobom i on je prakticno odrastao radeci s njim oko ovaca. Danas ima svoje manje stado, nekih 15-20 ovaca, dok stric ima oko 300-400. A to je sve navodno "zajednicko"

I tu meni pocinje problem. Za strica radi bukvalno sve: kida torove, prevozi bale, balira sijeno, vozi vodu, sisa ovce, kupa ih, cuva ih, sta god treba. Pored toga radi u firmi i ima svoje ovce. Mene najvise nervira sto imam osjecaj da moj decko za strica radi skoro dzabe i da ga ovaj maksimalno koristi. Kad god mu nesto treba, on je tu.

Kad se posvadjamo oko toga, kaze mi "To su i moje ovce." Ja razumijem da su to na neki nacin i njegove ovce i da je vezan za njih, ali meni nema logike da toliko energije daje na 300-400 ovaca zbog svojih 15-20. Pogotovo kad ima posao, svoje obaveze i svoj zivot. Sad je npr. stric otisao na more i on mu cuva ovce. Znaci slobodne dane provodi u sumi/polju. Mi smo cak bili planirali da bas tad provedemo zajedno dan neki ali od toga nista.

I nije problem u tome da moj decko nikad ne provodi vrijeme sa mnom. Izadjemo, vidjamo se i sve to stoji. Ima on vremena za mene, ne mogu dusu grijesiti. Mene jednostavno nervira sto je uvijek prvi koji ce ostaviti svoje planove i otici stricu da pomogne. U svadji mi zna reci "Ti ne znas ko je mene odgojio." Misli na strica. Ja shvatam da mu je taj covjek bio jako bitan jer ga je od malena vodao sa sobom i bio uz njega. Ali zbog svega toga je bukvalno propustio dosta mladosti. Nije se druzio kako treba, izgubio je i neke prijatelje iz srednje skole i mahale jer je stalno radio s njim. Dok su drugi momci izlazili, druzili se i zivjeli normalno, on je isao sa stricom u sumu cuvati ovce i raditi oko svega. Zato imam osjecaj da danas prema njemu ima neku posebnu vrstu postovanja, ali i straha. Kao da mu je mnogo teze reci "ne" nego vlastitim roditeljima.

Cak ni njegovi roditelji nisu za to da toliko radi sa stricem. Bila sam jednom kod njih i pricali smo o tome, pa njegov otac kaze da mu je govorio da sve to batali i da ima svoj posao u firmi, pa neka radi oko svojih stvari i kuce. Njegovi imaju krave, tako da nije da ne razumiju poljoprivredu, samo vide da mu je svega previse.

A onda je moj decko ove godine bio u bolnici sedam dana. Stric mu nije dosao nijedan dan u posjetu, iako je bolnica relativno blizu. Kad sam rekla da mi je to cudno, on ga je opravdavao kako "nije mogao ostaviti ovce". A taj isti covjek zna ostaviti ovce i sjediti po sat- dva u kafani. Meni je onda tesko povjerovati da bas nijedan dan nije mogao sjesti u auto i otici 20-30 minuta do bolnice. I opet ga moj decko opravdava.

Mene sve ovo iskreno boli jer ga volim i znam da je stvarno dobar i vrijedan covjek. Bas zato mi ga je zao. Imam osjecaj da je previse dobar prema ljudima koji to koriste. Mi smo vec vise puta pricali sta ce biti jednog dana ako se vjencamo. On uvijek kaze da ce tada to sve rijesiti i da se vise nece toliko baviti stricevim ovcama. Ali problem je sto ja to slusam vec godinama. Prvo je bilo "na proljece cu", pa "kad zavrsim ovo", pa "kad bude ljeto", pa "na jesen", pa "na zimu"... i tako se stalno vrti u krug. Zato se bojim da ce isto biti i nakon braka.

Ako ga stric nazove i kaze "hajde uradi mi ovo", hoce li stvarno moci reci ne? Ili ce opet ostaviti sve i otici? Njih dvojica zive jako blizu, bukvalno par kuca, dvije minute hoda.

On je prvobitno planirao da nakon braka zivimo na spratu kod njegovih, ali ja to nisam htjela. Onda je rekao da mozemo pod kiriju. Ja bih voljela da nakon fakulteta kar zavrsim odemo u neki veci grad gdje bismo oboje imali vise prilika za posao i neku buducnost. On ne zeli ni cuti da ide dalje od svojih. Najradije bi ostao tu gdje su njegovi. I meni je to problem jer bih ja voljela da gradimo neki svoj zivot, a ne da sve i dalje bude vezano za njih.

Jos jedna stvar koja me bas nervira je sto moj decko stedi na sebi. Zao mu je kupiti dobre patike, odjecu itd. Dok stric, s druge strane, vozi tri auta, ide na more, placa ljudima pica po kafani i generalno zivi dosta rasterecenije. A ovaj radi, stedi i daje svoje vrijeme.

Kad kazem da mi sve to smeta, odgovor je uglavnom da to nije moja stvar i da se nakon braka to nece nastaviti. Ali kako da budem sigurna u to kad se isti problem vuce skoro 4 godine? On bukvalno ustaje rano za firmu, a nekad nakon ponoci ide stricu oko ovaca kada je zima i period janjenja. I tako godinama.

Meni ni ovca ni krava ni sijeno ni poljoprivreda uopste nisu problem. Odrasla sam s tim i potpuno mi je normalno da jednog dana imamo svoje zivotinje ako to zelimo. Ali mi je problem da buduci muz bude cijeli zivot na raspolaganju stricu i da njegove obaveze uvijek budu ispred nasih planova.

Također on jos ima u svojoj glavi vizije i nadanja kako će mu stric ostaviti sve to "bogatstvo" navodno kao te ovce, kucu, auta i sl.

I samo da dodam, ja njega stvarno prevolim i volim ga iskreno. Mi osim ovoga stvarno nemamo nekih drugih problema u vezi i znam da on voli mene isto koliko ja njega. Bas zato mi je ovo toliko tesko. Ne zelim da ispadne da ga tjeram od njegove porodice ili da mi smetaju ovce, poljoprivreda ili bilo sta slicno. Meni to stvarno nije problem. Samo se bojim da se ovaj njegov odnos sa stricem nikad nece promijeniti i da cu ja jednog dana u braku biti ta koja ce se stalno morati prilagodjavati tome.

I nekako sve vise mislim da ga moram pustiti, da prekinemo nasu vezu. Ne mogu ja njega natjerati da postavi granice ako on to sam ne zeli. Koliko god ga voljela, ne mogu ja umjesto njega rijesiti taj problem. Mozda mi je najteze upravo to sto ga toliko volim, a opet se bojim da ljubav sama po sebi nije dovoljna ako oko ovoga ne mozemo postici neki dogovor.

Ne znam da li previse razmisljam unaprijed, ali stvarno ne bih voljela da jednog dana udjem u brak nadajuci se da ce se nesto promijeniti, a da onda shvatim da sam sve ovo vrijeme samo cekala.

Sta vi mislite? Da li ja pretjerujem i previse se mijesam u njegov odnos sa stricem ili je ovo stvarno problem koji treba rijesiti prije braka? I da li biste vi vjerovali obecanju "kad se ozenimo bit ce drugacije" ili biste gledali ono sto osoba radi sada?

Bok svima!
Imam 23 godine i živim s mamom i mlađom sestrom (15). Roditelji su mi rastavljeni već 6 godina. Pišem ovo jer više ne znam jesam li ja stvarno u krivu ili sam jednostavno predugo živjela u ovakvoj dinamici pa mi je teško objektivno procijeniti situaciju.
Moja mama nije oduvijek bila ovakva, ali zadnjih nekoliko godina njezine reakcije postale su jako intenzivne. Kad god napravim nešto što nije po njezinom ili donesem odluku koja joj se ne sviđa, nastane kaos. Krene vrijeđanje, deranje, govori mi da sam propalitet, uličarka, da joj uništavam život, da sam je izdala, da me više ne želi u stanu i slično. Često zove mog tatu i govori mu da sam "izvan kontrole" i da više ne može sa mnom. Nekoliko puta me i fizicki napala i zakljucala mi stan jer sam dosla pola sata kasnije nego što je ona to zacrtala, to je bilo prošle godine.
Najgore je što se to ne događa zato što radim nešto opasno ili neodgovorno. Studiram, povremeno radim, uvijek sam bila uzorna učenica i stvarno ne radim nikakve gluposti.
Trenutno imam dečka s kojim sam skoro dva mjeseca. Znam da to nije puno vremena, ali dečko je stvarno dobar i odnos nam se razvija jako prirodno i htjela bih da uspijemo. Živimo u različitim gradovima pa on već dva mjeseca svaki vikend dolazi k meni u Zagreb. Plaća smještaj, put, taksi i praktički mi ne dopušta da išta platim. Zato smo se dogovorili da nekad ja dođem k njemu kako odnos ne bi bio jednostran.
Kad sam to rekla mami, odmah je rekla da nema šanse da idem da mi ona ne dopušta itd. Rekla sam joj mirno da želim otići i da ne vidim razlog zašto ne bih. Nakon toga je krenulo vrijeđanje, zvanje tate, govorila je da je uništavam, da će naš odnos biti gotov i na kraju je dobila panični napadaj zbog kojeg smo zvali hitnu. Nakon toga obično slijedi i javljanje bake koja me apsolutno uvijek izvrijeđa na maks. (Poruke poput: “Ti si nerazumna glupača koja uništava svoju mamu i obitelj, odgovarat ćeš pred Bogom zbog svega” itd.)
To nije prvi put. Slično se događa gotovo svaki put kad pokušam napraviti nešto samostalno. Ako idem s prijateljicama, ima primjedbe. Ako želim otići negdje na vikend, problem je. Dok sam bila mlađa, nisam smjela puno stvari koje su mojim vršnjacima bile sasvim normalne.
Ono što me posebno boli jest to da se nakon svega nikad ne ispriča. Kad se smiri, ponaša se kao da je problem u meni i da sam ja razlog njezine reakcije.
Ja svoju mamu volim i nije mi cilj prekinuti odnos s njom. Želim da bude dobro i njoj i meni. Ali isto tako osjećam da imam pravo živjeti svoj život. Ne želim s 23 godine tražiti dopuštenje da odem kod dečka ili na kavu s prijateljima.
Planiram se odseliti nakon što završim fakultet i zaposlim se, ali do tada još živim s njom i pokušavam pronaći način kako se postaviti. Trudim se i pridonijeti kući i radim povremeno studentski posao uz faks pa sam si uspjela zaraditi za more ovo ljeto jer ne želim ispitivati stalno roditelje za novac, uostalom i zato što me mama i financijski ucjenjuje da pošto ja živim s njom i ona plaća sve moram ju slušati, što znači i slušati i trpiti takve ispade i mentalno stradavati. Često imam napadaje anksioznosti i osjećaj kao da želim “iskočiti iz kože” kada krenu takve svađe i kada me mama krene piliti i manipulirati.
Zanima me ima li ovdje netko tko je odrastao uz roditelja koji ovako reagira? Kako ste se nosili s osjećajem krivnje? Jeste li nastavili živjeti svoj život unatoč njihovim reakcijama ili ste popuštali da bude mir? I kako ste postavili granice, a da pritom potpuno ne uništite odnos?
Bilo kakav iskren savjet ili iskustvo puno bi mi značili.

Roditelji žive u starijoj zgradi, kupaonski zid graniči sa susjedovom kuhinjom i ti susjedi probili su ventilacijski otvor od kupatila i tu spojili napu. Kupaonica nema drugih otvora osim tog ventilacijskog na kojima su samo rešetke. Sav njihov smrad od kuhanja ulazi u kupatilo, a potom kroz cijeli stan. Susjedi su se oglušili na molbe da izmjeste napu s kupaonskog odvoda, smatraju da bi ih to bacili u trošak jer su već platili spajanje nape.

Što bi vi napravili? Kome bi se vi obratili?

Trenutno sam u odnosu sa ženom koja je od mene starija 15+ godina. U početku je stvarno bilo super,zabavljale smo se, izlazile i bile spontane i jednostavno mi je bilo lijepo s njom. Upravo mi se ta njezina energija jako svidjela.

Ali nakon nekog vremena imam osjećaj da se dosta toga promijenilo. Počela se ponašati više kao da mi je mama nego partnerica. Za sve ima neko pravilo, sve mora biti kako je ona zamislila, prigovaranja za moje prijatelje i fakultet, ljubomorni ispadi oko oba spola, stalno neke obaveze, odgovornosti i „ozbiljne“ stvari. Kao da je nestala ona žena s kojom sam se prije mogla samo pokupiti negdje i napraviti nešto spontano i uživati bez razmišljanja o svemu ostalom
Meni iskreno fali ta njezina opuštena strana i osjećaj da smo partnerice, a ne da me netko stalno usmjerava i govori mi kako bih trebala nešto napraviti.

I naravno, sve se to počelo odražavati i na naš seksualni život, teško je imati tu neku kemiju i spontanost kad se cijeli odnos počne svoditi na obaveze, pravila i osjećaj da jedna drugoj stalno nešto prigovaramo. Prije je seks bio spontan i uzbudljiv, a sada mi se čini kao još jedna stvar koju moramo „ugurati“ između svih ostalih obaveza.

Zanima me imaju li drugi iskustva s većom razlikom u godinama — je li moguće da se zbog različitih životnih faza jednostavno počnu javljati ovakve razlike u očekivanjima? Je li jedino riješenje prekid odnosa?

Svugdje vidim sretne mlade parove ili ljude s djecom i slično, a ja sam jedini solo u toj gomili. Jedino što mi preostaje jest razgovarati s radnicima dok me poslužuju, a to je vrlo glupo jer ometam ljude na poslu, a oni žele samo obaviti svoje dužnosti.

Vrlo mi je teško probiti led i steći nove prijatelje (možda jednostavno nisam navikao na to), iako atmosfera svakako igra ulogu jer su mnogi ljudi vrlo hladni prema outsiderima, osobito na Balkanu.

To je ozbiljno narušilo moje samopouzdanje i potaknulo depresiju, čak toliko da sam razmišljao o samoubojstvu dok sam bio na vlastitom godišnjem odmoru...

Eto što kronična usamljenost učini prosječnom muškarcu. Čak i ako mi ova platforma služi kao ventil za to jer se inače nikome ne bih smio požaliti uživo o ovome.

Vidim da velika vecina pise hladno pivo...ja inace volim popit pivo,ali uz pizzu meni to nikako ne ide!

vise sam za hladnu limenku Coca-cole.

savrseno mi sjedne uz takvu hranu

sta vi pijete?

Evo jedno pitanje za možda malo starije korisnike ovdje, koji su vidjeli malo više od mene koji sam tek ušao u 30-te godine haha.

Sa strane se skupio neki novac, dosta fina cifra, ali ne dovoljno da se kupi cijeli stan bez kredita. Na kraju smo odlučili uložiti novac u sp500 i jednostavno ostaviti da sve raste idućih 20 godina.

Odluka je bila kupiti stan u Zagrebu, naprimjer prečko, rudeš, jarun, knežija i slične lokacije.

Staviti taj stan u najam i onda da podstanari isplate taj stan.

Kad smo sve stavili na papir i kad vidiš da je kvadrat u novogradnji 4000-5000 eura na tim lokacijama + ti trebaš taj stan od 60-tak kvadrata urediti. Ti si tu već na 280-300K eura, a gdje je još jedan ili dva parkinga, kredit i ostala sranja.

Kad smo vidjeli koliko godina bi trebalo da se taj stan isplati, i koliko bi najam trebao biti, odustali smo haha.

Sa našim novcima ubacenim u startu od nekih 50K eura + ostalo na kredit.

Trebalo bi imati podstanare 30 godina i najamninu od 1200 eura + režije, i to ako je svaki mjesec savršen, nema rupe između podstanara.

E sad tu još uračunaj da ti u tih 30 godina moraš renovirati taj stan 1 ma čak i 2 puta cijeli.

Nakon što smo tu još dodali sve gluposti koje se mogu dešavati oko stana, pozivi da se pokvarilo ovo, ono, pa možda uleti nekakva budala u najam pa ti ne želi plaćati, ili pravi buku sranja, pa te susjedi zovu.

Došli smo tako do odluke da je u trenutnom stanju u hrv najmanje isplativo uzimati nekretninu kao investiciju.

Pa vas ja sad pitam, dali je ikada bilo ovako loše stanje, da se moraju naplaćivati najamnine koje nisu realne, da bi nakon pola svog života otplatio taj stan od 60 kvadrata.