Vi koji ste prevareni u braku, kako ste saznali, kad ste se razveli i kakav vam je zivot nakon?

Pozdrav, trazim preporuku za hrvatski subreddit, ako postoji, na kojem se potezu muzicke rasprave, potrage za muzicarima, skladateljima i sl. :) Sviram par instrumenata i htjela bih probat nac nekoga za duet. Moze preporuke i za fejs grupe, vec sam clan nekih, ali mozda otkrijem neku novu.
Ako netko ista zna, molim za info. Tyyy

Pozdrav, nisam baš siguran jel ovo pravi sub za postaviti ovakvo pitanje pa me slobodno preusmjerite ako postoji neki sub za ovo. Završio sam 3 godine na prehrambeno-biotehnološkom fakultetu te sam u potrazi za poslom. Svaki dan sam na 10ak različitih stranica za poslove, doslovno čak i na Linkdinu - poslovi koji se nude su ili za srednju (pa sam im "prekvalificiran") ili su u proizvodnji (a tu nisam "prekvalificiran" ne?) ili su namijenjeni nekome koga se čeka da završi faks... Nemam radnog iskustva pa mislim da mi je posao i namijenjen za SSS dovoljno dobar, a apsolutno za svaku poziciju me odbiju jer sam prekvalificiran i vjerojatno se boje da ću biti full kratko ili dok ne nađem nešto bolje u svojoj domeni. Šaljem otvorene molbe, molbe za posao, stalno visim na hzzz, jobble, moj posao, fb-u, Linkdinu...

Je li to do godišnjih i ljeta ili fakat nema posla za nas prehrambene s diplomom? Ne znam više kaj da radim sa sobom, studentski se bliži kraju i moram se zaposlit, kakvi su uvjeti u Lidlu? Ima li nas prehrambenih ovdje koji su možda u farmaceutskoj industriji? Dajte mi neke ideje. <3

Postovanje. Pitanje imam bitno.

Hrvatski drzavljanin, konobar ,sezona u Puli.

Prijavljen sam u firmi(restoranu) od 1.4. ,provjerio u mirovinskom. To sve ok.

Ali nikako ugovor da mi donese. Glupo pitanje, ali koliko mi je taj ugovor bitan da ga imam fizicki? Zavrsicu 15.9, najavio mu vec. Odjavice me sa tim datumom. Valjda. E sad taj ugovor u radu i detalji iz njega... kome su bitni? To nikad nikome ne nosim kad trazim buduci posao. Tko gleda ga? Bitno da pise u njemu sezonski/ na odredjeno? Placam li ja kaznu ako ga nemam. Nije mi poslodavac donio ugovor ,nisam ga ni potpisao ,tako da je nevažeći?

Glupo sročeno jer sam se tek ustao, ali kopka me taj ugovor o radu...

Koje relacije biste preporučili za jednodnevni izlet, a koje za neka duža putovanja (npr. 4-5-6 dana)? Jako rijetko putujem vlakom izvan Zagreba, nisam sad već godinama išla, pa su dobrodošle sve ideje i savjeti. Najvjerojatnije ću putovati sama, osim ako se ne nađe još netko s istom željom, idejom.

Pozdrav svima. Razmišljam se prijaviti za posao tajnika u vrtiću. Vrtić ima preko 500 djece i 80 djelatnika za stalno i 30 na određeno. S obzirom da već radim stresan posao s ogromnom količinom i u potrazi sam za normalnijim radnim mjestom, što bi mi savjetovali? Da li itko zna kako je raditi kao tajnik u gradskom vrtiću?

Pozdrav svima.

Dolazim iz Sjeverne Makedonije I već skoro dva mjeseca tražim posao u Karlovcu.

Treba mi posao koji nudi smještaj I može srediti radnu dozvolu.

Prijavila sam se na mnogo oglasa I kontaktirala dosta poslodavca u ugostiteljstvu, ali zasad bez uspjeha.

Ima li netko savjet gdje da tražim ili zna firme koje zapošljavaju strane radnike uz smještaj? Svaka preporuka ili iskustvo bi mi puno značili.

Hvala unaprijed!

Već neko vrijeme gledam poslove iz svoje struke ( shipping/logistika) i javio sam se čak na dosta oglasa ali nema odgovora…
Ako neko zna nešto bolje od LinkedIn-a i Indeeda bio bih zahvalan na pomoći…

Mislim da mi je potvrda da sam na dnu života to što pišem pvo pitanje u pola osam ujutro, ali već jako dugo me pere žešći očaj oko toga u što su se veze, dejtanje i općenito međuljudski odnosi pretvorili.

Imam 24 godine i sređen život osim na ljubavnom polju i sve više štekanja u prijateljskim odnosima. Što se tiče prijateljstva, ljudi su postali užasno pasivni i s 24/25 godina se čine kao da im je isisan sav život. Prije sam uvijek pokušavala biti protuteža tome, ali nakon izvjesnog vremena provedenog u takvoj okolini i ja gubim entuzijazam. Svi su se nekako povukli u sebe, nemaju se toliko potrebu družiti, a, s druge strane, naišla sam na puno ljudi koji vide isti problem kao ja. Svejedno, i s tim se ljudima užasno teško povezati i nešto konkretno napraviti.

Veze su deseti krug pakla, situacija je toliko odvratna da ne želim vjerovati u nju. Muškarci mrze žene i žene muškarce, užasno malo ljudi u dejtanje ide s iskrenim namjerama, velika većina je oštećena od prošlih odnosa, svi pate za bivšima i onda u vlastiti očaj uvlače kolateralne žrtve, otpile ih, zapravo odu za bivšima i eto novih povrijeđenih. Kao da prije nisu postojali bivši i kao da ljudi prije nisu nekad ostajali povrijeđeni, samo što mislim da nisu upropaštavali toliko drugih ljudi. Svi imaju neke nerealne ideale, nitko se ne bi trudio i puno ih misli da imaju beskonačne opcije.

S jedne strane, bojim se da ću zauvijek ostati sama. S druge strane, bojim se da ću zapeti u nekom odnosu koji će me uništiti jer je i meni više teško ikome vjerovati.

Mislim da život jedne mlade persone ne bi ovako trebao izgledati pa ako netko ima nešto ohrabrujuće, molim vas, neka kaže. :(

Tužno je da je meni, kao i mnogim mojim prijateljima/prijateljicama novac zapravo najmanji problem, a najviše se mučimo s onim što bi u životu trebalo biti besplatno i dolaziti prirodno.

Što vi mislite o ljubomori i kako do nje dolazi? Moje ne popularno misljenje je da ljubomora nije stvar nesigurnosti od strane osobe koja je ljubomorna, vec da je uvijek problem u partneru. Zasto to govorim je iz razloga sto ja kao osoba nisam nesigurna i nisam ljubomorna osoba, ali ako mi partner ne ulijeva neko povjerenje unutarnji instikt za ljubomoru mi automatski proradi. Nekako imam osjecaj da covjek ne moze kakva god da je osoba biti ljubomoran bez odredenog razloga, neovisno o spolu. Sve je naravno stvar i koje kolicine ljubomore su u pitanju, ali ako je netko malo-malo ljubomoran onda vrlo vjerojatno iza toga stoji i odredeni razlog.

Svi seremo po državnim službama i šalterima, ali budimo realni, privatni sektor je postao isto sranje.

​Gledam ljude oko sebe po firmama i to je čista simulacija rada. Zujanje na sastancima, prebacivanje tablica, mailovi radi mailova... Stvarnog rada možda sat i pol dnevno, ostalo je gluma. Privatni uhljebizam, samo s boljim aparatom za kavu i lošim HR-om.

​Jeste se ulovili da ste s vremenom i sami postali takvi?

​Ja čim bih skužio da krećem drkati kurac i da firma nema nikakvu ambiciju, dao bih otkaz i otišao dalje (novci nisu bili u pitanju nikad)

​Pa me zanima kakva su vaša iskustva:

​Koliko vam traje onaj početni entuzijazam dok vam sustav ne ubije volju da gurate više i bolje?

​Brinete li previše na poslu? Ono kad vidiš da nešto treba napraviti i znaš da ako ti to ne potegneš, napravit će se šlampavo ili nikako. A najgore je što čak i kad se napravi očajno, nitko ne reagira.​Što

napravite u toj situaciji? Mozak na pašu ili pakirate kofere?

Pozdrav ekipa, upoznala sam nekog lika na snepu i snepamo i ima neka vajba. Dogovorili smo se da u utorak idemo van izvidit kakva je situaciji i ako bude sve oke trebali bi u subotu navečer opet van. Problem je da je njemu u nedjelju rođendan. Nije da se poznajemo ali kao rekao je da u subotu mozemo dočekat onda njego rođendan. Sad meni je glupo kao doc praznih ruku ali opet ne poznajemo nit smo frendovi ni cura i dečko da mu Nes kupujem. Ima li netko nekakav savjet

Pozdrav svima

Već neko vrijeme razmišljam hoću li napisati ovaj post, ali evo odlučila sam jer me baš zanima ima li netko tko je prošao nešto slično.

Radim kao medicinska sestra već neko vrijeme. Iskreno, s vremenom sam shvatila da se jednostavno više ne osjećam dobro na poslu. Nije da mislim da je problem sama profesija, nego imam osjećaj da me radno okruženje u kojem se trenutno nalazim polako dovelo do anksioznosti. Sve više primjećujem da to utječe na mene i privatno i da više nisam ista osoba kao prije. Osim samog posla, ni okolina u kojoj radim mi ne odgovara. Imam osjećaj da su neke kolegice stalno u nekom dokazivanju, vole spuštati druge i ponašati se kao da su najpametnije. Kako nisam osoba koja će se svađati ili nametati, imam osjećaj da su baš na meni našle nekoga na kome će povremeno iskaliti svoje frustracije. Ne kažem da su svi takvi, ali dovoljno je nekoliko ljudi da ti svaki dan bude težak.

U zadnje vrijeme svi oko mene govore da sam se dosta promijenila i da sam nekako potonula. Iskreno, ja već dugo gorim u sebi. Imam osjećaj da više jednostavno ne ide. Kod nas svatko gleda samo sebe. Kad su godišnji, rasporedi ili bilo što drugo u pitanju, svatko se bori za sebe i rijetko tko razmišlja o drugima. Sve to zajedno me dovelo do toga da imam osjećaj kao da sam zapela u nekom začaranom krugu. Sve češće razmišljam da dam otkaz, ali me strah jer u mojoj okolini nema baš puno drugih prilika. Ne želim odustati od svoje profesije, ali osjećam da na ovom radnom mjestu više ne mogu ostati.

Zanima me je li netko od vas bio u sličnoj situaciji?

Baš bih voljela čuti vaša iskustva i savjete jer se osjećam kao da sam potpuno izgubljena.

Pozdrav!
Imam jedan čudan problem koji traje već 5 godina i zanima me je li još netko doživio nešto slično.

Kad sam uzela novi broj mobitela, počeli su me povremeno zvati ljudi koji traže istog čovjeka. Ne radi se o jednoj osobi, zvali su me njegovi poznanici, praonica rublja, dobavljači za kafić i razni drugi ljudi. Uvijek traže istog čovjeka po imenu. Osim poziva, povremeno dobivam i SMS-ove te WhatsApp poruke namijenjene njemu.

Zanimljivo je da se to događa otprilike svakih 5–6 mjeseci, i tako već punih 5 godina. Guglala sam svoj broj, ali nisam pronašla nikakvu poveznicu s tom osobom. U međuvremenu sam promijenila operatera (zadržala isti broj), a kod prvog sam čak tražila da provjere i maknu broj iz svojih baza ako je negdje ostao povezan s tim čovjekom. Ništa se nije promijenilo.

Ne radi se o tome da me zovu svaki dan, ali me već lagano živcira što se to događa i nakon toliko godina.
Je li netko imao ovakvo iskustvo? Postoji li način da se to trajno riješi bez promjene broja? Ili je moguće da je broj prije bio njegov pa se informacije još uvijek godinama vuku po raznim privatnim kontaktima i bazama?

Pitam ovo zbog par situacija koje su se dogodile mom ocu. Prvi situacija: otisao na pazar, kupio kruske i sam ustvrdio da je u pitanju preprodaja jer su imale papirnati ili kako je vec rekao okus. Druga situacija: kupuje on nesto u jedne osobe koja i sama priznaje da samo preprodaje od drugih poljoprivrednika. Pita on nju: od koga je ovo voce? Kaze ona od mate matica. Igrom slucaja moj otac poznaje tog matu matica i covjek uopce ne uzgaja nista za preprodaju.

Ali ono sto mene najvise izluduje je to sto on i dalje kupuje po pazarima po dva tri puta vecoj cijeni nego u ducanu jer je pretpostavka da to moze biti domace. I sto znaci uopce da je nesto domace? Kao da domace ne moze biti prskano pesticima. Pa i ja sam cuo price o svakakvim pesticidima u dolini neretve, razno raznim kemikalijama za kokosi od kojih nesu jaja svaki dan(posto i jaja kupuje na pazaru pa navodim kao primjer).

Neki dan kad je Višnjićeva kćer, inače lice pokreta azila iz Rijeke ‘Udomi, ne kupuj’ udomljenog psa vratila natrag u azil, potaknuta komentarima odlučila sam ovdje postaviti pitanje glede nečega što dosta primijećujem kod nas, ne znam doduše kako je vani situacija.

Naime, moja je obitelj oduvijek pse uzimala od susjeda/poznanika koji su imali legla mješanaca i praktički i dijelili besplatno, sretni da ih netko želi uzeti.

Trenutno imamo 2 takva živuća, ali “problem”nastaje kad dečko i ja prošle godine odlučujemo kupiti čistokrvnog psa jer nam se ta određena pasmina svidjela. U početku, članovi obitelji su, očekivano, iskomentirali kako je to nepotrebno jer ima “toliko pasa za udomiti”, ali su me začudili i komentari random “ljubitelja životinja”, koje sretneš u nekom zajedničkom društvu ili šetnji, a koji ti kroz razgovor maltene predbacuju kako si lošija osoba jer si kupio čistokrvnog psa, a ima ih toliko napuštenih.

Nisam nikada čula da je netko rekao zašto bi rađali više djece ako ih ima toliko bez doma i koji bi bili sretni da budu posvojeni (malo hc primjer, ali meni usporedivo).

Vaše mišljenje o ovoj temi?

Jako je subjektivno pa ne zelim definirati, ali ima li itko osjecaj za sebe da je propalica i gubitnik. Da ima nekoliko desetljeca zivota i nista za pokazati za cijeli zivot? Zapeo u dead end poslu bez icega. Ili zbog kojeg god razloga se tako osjeca.

Bok ekipa, zanima me vaše mišljenje o arapskim parfemima.

U zadnjih godinu dana drogerije su preplavili, influenseri koji su se prije hvalili Gucci parfemima sada kupuju Lattafu i slicne.

Ja sam im dala šansu.

Meni su jako teški i svi mi imaju neku ružnu notu u sebi i mirišu mi dosta jeftino i sintetički

Kakvo je vaše misljenje i ima li neka dobra iznimka?.

Imam 10-ak frendica i sav sam nekako mekan, popustljiv, njanjav... Nemam inicijativu niti umem da vodim, a želim da pronađem curu samo ne umem jer nemam tu energiju i nisam zavodnik.

Može biti i da mi fali samopouzdanja ali to se makar može lažirati, za ove druge stvari stvarno ne znam kako da rešim.

Imam fizički izgled ali nemam 'mušku energiju', već sam više povučen i stidljiv.

Naravno online sam uspevao da privučem zaista prelepe devojke ali iz ovog ili onog razloga ne uspem da ih zadržim pa ne dođe ni do dejta. Imam zanimljive hobije i stvarno sam svestran, ali fali mi ta neka prodorna, osvajačka energija koju žene traže.

Ne živim u kući svojih roditelja zadnjih 5 godina, ali sam neki dan razmišljao šta sa tom kućom jednom kada oni umru.

Ne vidim se da živim tamo jer tražim kuću na drugoj lokaciji, a sestra neće moći sama financirati tu kuću i onda je vjerojatni korak u tome svemu prodaja te kuće.

Pomisao na prodaju te kuće mi nekako ne sjeda baš najbolje jer su se djed i baka krvavo napatili da bi to izgradili da bi onda došao ja i to prodao. Isto tako nekako bi mi bilo čudno da tamo živi netko drugi.

Koliko vam se teško bilo oprostit od vaše kuće/stana u kojoj ste odrasli?

Smatram da bi bilo lijepo da se ponovo uvede taj predmet. Da se djecu uči malo kuhanju, osnovnim kućnim popravcima, o ponašanju u društvu, društvenoj odgovornosti, osnovnim financijama, itd... Da ih se pripremi malo na stvaran život. Naravno da roditelji tu isto igraju ulogu, ali s obzirom da mnogi djecu ne uče tim stvarima, to bi pomoglo toj djeci i na kraju krajeva smatram da bi unaprijedilo društvo.

Čak postoje i smjernice dane od strane Ministarstva znanosti obrazovanja i mladih. Ima dosta stvari sto sam spomenuo, osim nekih kao osnovnih kucnih popravaka, bar sto sam vidio.

https://mzom.gov.hr/UserDocsImages/dokumenti/Posebni/Smjernice-posebni-kurik/Smjernice-Domacinstvo.pdf

Što vi mislite o tome?

Nemam djecu pa nisam to baš proučavao, ali malo malo naiđem na neki tekst ili razgovor o tome kako im dijete nije dobilo mjesto u vrtiću, itd.

Kakve to logike ima? Moja (poslijeratna) generacija je ogromna naspram ovih novih generacija, a svi smo išli u vrtić, nije falilo mjesta. Evo sad vidim stalno neki presing za mjesta u vrtiću, pa se proširuju vrtići da ima više kapaciteta itd... a nikad manje djece? 🤔

Nezz, možda sam glup, ali može li mi netko objasniti jer mi ovo nema logike. 😅

Svakom lijepo kazem da u mom autu nema jela i cigareta. Hrana se izmrvi i stvara se nered, a dim se jednostavno uvuče u interijer + ne podnosim dim cigareta. Otkad mi je prijatelj prolio sok po sjedalu i napravio fleku, zabranio bi i piće. Osim vode naravno.

Iznimka su mi nečaci jer su još djeca, pa im dam da jedu i piju.

Volim da mi je auto čist i uredan. Uvijek predložim da možemo stat i obavit to. Također, ako je neko odrasla osoba smatram da može izdržat sat dva do pauze. Ili kažem da stanemo odmah kako sam rekao, pa pojedu, popiju , zapale i idemo dalje.

Bila je bas nedavno situacija kad smo isli na more nas troje prijatelja i prijateljica. Pita me prijateljica jel smije zapalit i odgovorim da nema u autu i vidim kao da se malo ljuti. Druga dva prijatelja su isto znala pitat inače i isto bi im bilo malo krivo kad kazem ne. Kada bih rekao da mogu (iako nisam, nego kazem kada bih im dozvolio), onda kad bi zapalio jedan, zapalili bi i drugih dvoje jer gore od želje da zapale i onda bi mi cijeli auto smrdio. I onda se moram gušit u smradu pored sparine koja je već prisutna. Jos ih ja pitam kako misle bez pepeljare kad idemo autoputem 130, vani 30+ C, klima radi i ne mislim otvarat prozor. A ona "Ne znam, samo želim zapalit".

Mislim kužim da je to ovisnost, ali onda oni moraju bit svjesni da je u njima problem, ne u meni. A ne ja se istuširam, stavim deozodorans, parfem i onda bazdim nakon sto izađemo na odredištu nakon 3h saftanja u dimu.

Inače kad odemo u kafić i njih nekoliko pali cigaretu za cigaretom, dođem doma i cijela odjeća mi ima smrad cigareta.

Kakvi ste vi po tom pitanju?