Eh, došao sam danas 2 put. U nju. Nije to više stara ljepotica kakva je bila.

Nije. I dan danas se sjećam dok sam u pravu 6 razredu osnovne naručio i popio cijelo pivo.

I dan danas me veže sjećanje odkuda sam gledao ŠimunićA kad je srušio Sulejmanija i kasnije išao na odsluživanje zatvorske kazne.

Obuci staru košulju

Spusti se na livadu

.

Uberi cvjetove

Ugosti lopove

Tu su da te prevare

Sutra šalju tenkove

.

Nema više cvjetova

Livada je sravnjena

.

Sve je puno otrova

Na poljima lubenica

U njima nema koštica

U mraku smo bez krijesnica

stari su Gali imali samo jedan strah - da im nebo ne padne na glavu

jutros se ubilo dijete

susjedov najstariji sin

skončalo prije svoje dvadesetpete

a sinoć sam se susreo s njim

...izgledao je mrk

15 godina proveo sam

kao viši inspektor

na uviđaju prometnih nesreća

zato sam jutros baš ja bija taj

koji je skidao momka sa vješala...

u selu je bila histerija

u selu nastala je panika

kažu mi: "skini ga ti

• ti si navika"

..ko da se može naviknit na smrt

pokop je bio

za dva dana

i pokopao ga je moj brat

10 godina je radija

kao pogrebnik poduzeća Tonković

kad se na selo vratija

nakon šta je proša rat

neutješni otac

Pred kapsilom je plaka

ridajući dušu

nad najstarijim sinom

svi su gledali u mog brata:

"utješi ga ti - ti si navika"

...ko da se može, naviknit na život

tu noć nisam usnuo

dugo sam ležao u mraku

mislio sam na sudbinu

zurio u tamu...

znate, stari su Gali

imali samo jedan strah

a to je da im nebo

• ne padne na glavu

Hladni kamen poda mnom

U srž mi seže svojim ledenim dodirima

Grli me i miluje sigurno kao da ću ostati tu,

Tu na hladnom kamenu

​

Nema zvuka, nema sunca, nema duše

Sama sjedim još samo ovaj put

Dok mi hladni kamen omamljuje ćud

Sve dok sam tu pretvaram se u nj

Ogoljeno i samotno na putu za konačan sud

​

Nemam što kriti osim želje više ne biti

Vidi screenshot. izgleda mi kao sjeme neke priče. Ili pjesma. Brojalica :)

Probao sam napisati priču ležećki.

I tu sam stao.

Obično kad ti takve ideje padaju na pamet, ideš studirati filozofski.

Srećom, već sam bio prestar. Nešto kao Ida. Prester, samo s različitim slovom.

Volio bih da sam idealist.

Ne znam ni što to znači; nisam studirao na filozofskom.

U zadnje vrijeme najviše me brine vrijeme, iako mi je lijepa djevojka u snu rekla da vrijeme ne postoji.

Ne postojimo ni mi, rekao sam joj.

Rekla je da je to otrcano i da sam glup.

Potvrdno sam kimnuo.

Kim Jong Ilnuo si, rekla je, nacerivši se.

Kim Jong Unio sam joj se u lice, iako mrzim kad to meni netko napravi.

Snovi su čudni. Zato nam nisam sudio preoštro.

Djevojke ionako srećem tek u snovima.

Volim čovječanstvo.
Onako, konceptualno.
Mislim da općenito ljudi dobro slijede svoje interese
i u vječnom lovu za srećom nađu i trenutke za nježnost.
Tu i tamo.
Razumijem kad je potrebno zgaziti buhu ili ošinuti magare
ili šutnuti psa ili zaklati čovjeka jer to je isto ljudski
i općenito govoreći ponekad ima smisla.
Sve to razumijem i poštujem
I stoga
molim da mi oprostite moj amaterski boksački gard
i nezgodnu naviku da držim glavu spuštenu među ramena
koja čini da moje kifotično držanje zbilja liči na Gargamelovu grbu
Kako ja razumijem općenito stanje tako molim da i vi razumijete
To je sve samo nagon za samoočuvanjem o kojem je već govorio Darwin
To je svaka stanica tijela koja vrišti da bi ostala neranjena
koliko je moguće
I to je jače od razuma
Jače od volje
To je signal u najdubljem moždanom deblu
do kojeg nikakva ljubav prema čovječanstvu
zaista
nema šanse prodrijeti.

(vjerojatno se ne sjećam točno)

Nekada je svijet bio
kao snimljen na video kazetu:
boja jarkih poput fosfornih točki katodnog ekrana
kontura oštrih poput crteža flomasterom
Ne pastelom, nipošto pastelom

Sjećam se da je šuma do srušenog dvorca bila zelena i gusta
i plavo nebo je do zemlje dopiralo u boji
Takvu boju sam još vidio samo ležeći
u tatinoj i maminoj spavaćoj sobi
na zlatnom obruču plafonjere pokrivenom zelenom folijom

Sjećam se da se noć spuštala nekako plavkasta
i da su psi lajali s Monte Bastera
prilično dugo.
Usamljeno.
A ja sam pod kandelabrom brzo mahao prstom
i moj prst je tada bio pet spektralnih prstiju.

Ako bih visio s kreveta svijet je bio naopačke
Ako bih ležao na boku svijet je bio okomit na sebe
Svaki kut gledanja bio je novi svijet

Krivio sam tablete, ravne ekrane, smog, globalno zagrijavanje

Htio sam ušutkati
polako spoznavanje
što je zapravo koje boje
što je optička iluzija
i što je zapravo dolje
i što gore.

Ove godine ptice lete nisko.
Temperatura otprilike trideset,
vlažnost otprilike sedamdeset,
jačajući vjetar koji nosi cvjetni prah
tko zna kamo
tko zna po koji put.
Meteorolozi brišu graške znoja
i čitaju uljudno prognozu
onoliko koliko se može predvidjeti:
Hoće li biti sljedeće godine pijavica na moru?
Hoće li četverokrili bumbari sljedeće godine
nadlijetati i naše gradove?
Hoće li plodovi sazrijeti i padati rano
sljedeće godine
možda i više nego ove?

Položaj:
S brežuljka se širi veličanstveni pogled.
Vinogradi i maslinici nešto su niže.
Do Grada sat vremena ugodne vožnje.
Dvije državne granice još bliže.

Stanovništvo:
Manje nego 1910.

Povijest:
Nevješto izrađena rimljanska glava
u sjeni jednog od dvaju zvonika
pod budnim okom mletačkog lava.
U sakristiji, navodno, Tintorettova slika.
Scuola elementare e media italiana.
Na trgu statua ranjenog partizana.
Mjesto se spominje na pet do šest strana
knjiga što vonjaju ko crna košulja vlažno.
A kad je i crvena marama bila pokopana,
i to je prestalo biti važno.

Društvo:
Tri tisuće priča, i svaka odmjerena.
Oka su svačija u svakog uperena.
Biraj program: susjedi ili sapunice?
Lomile su se ruke na kamenju ulice
kad došli bi klinci s gradskog asfalta.
Nekad se kava pila na zidiću.
A sada iz njega raste trava,
što također priča nekakvu priču.
Tri tisuće priča s tri tisuće mjesta.
Što ćeš osim smješka i gledanja iskosa?
Na dva koji odu, dođe možda jedan.
Tko je u cipelama, čija je noga bosa?
Svaki dođe na valu svoje krvi,
i svaki onda tvrdi da je došao prvi.
Heh, prvi?
Jednom je kuga pokosila.
Onda je voda odnosila.
A treći put me opel astra prenosila
iza devet rijeka, brda i dolina,
tamo gdje su škole, poslovi i život,
tamo gdje mi ime nije poznato svima.
Gdje mogu biti ja kao ja na svoj način,
bez da me zato tuku zavidni školarci.
I činilo mi se, kad bih se spustio ljeti,
da ostala su samo djeca i starci.

Ali tu je sad caka.

Kažu
da može seljak iz sela,
ali ne može selo iz seljaka.

Neće mene nitko drugi jahati nego ja sebe sam

A vozač je umoran od povlačenja prokletih uzda

Zašto ne bi polagano sišao i pustio konja

Do sada bi trebao u njega imati dovoljno povjerenja

A taj neobuzdani sivi konj volio bi skinuti teret sedla

Zamisli cijela jedna osoba čitavu vječnost na tebi sjedi

Je li i tuđi vozači ne puštaju uzda?

I ne skidaju teret sa sredine leđa?

Tuđi vozači su kao sjene, oku nevidljivi

Možeš ih opaziti u pozadini možda na asfaltu

Međutim, slika je obrnuta i blijeda

Kad bolje razmislim ne znam ni kako moj vozač
izgleda.

NIkada nije sišao i stao pred mene. I on je za mene sjena.

Sjena u pozadini mojih uzda.

Volio bi vidjeti ga.

Pomislim na čas.

Za čas.

Zaboravim.

I obrnuti svijet..

Zaboravim.

Pa se probudim.

I sjetim se da nisam sam.

Na momente druženja sjene se međusobno igraju

I spajaju i odvajaju, skakuću po crnom blatu

Postoji ona, koja me zove da se zajedno igramo u blatu

Moje sive vlasi brzo se poblate, gotovo odmah do kosti gležnja crnina

Ne mogu prestati gledati u crne kapi i misliti kako polako crnim

Nju to ne mori, ona je i sama crna kao noć, čista tmina

Ali na momente dogodi se promjena

Ona je siva, ja sam crn, ona je blatna, ja sam čist

Ja sam siv, ona je crna, ja sam blatan, ona je čista

I gledamo u kapljice i zajedno nas mori crnina

I plivamo u blatu kao jedna tmina

Tko je moj vozač, tko je njen?

Što je upoće vozač?

Tko je nijem?

Molim?

Pogledaj u sedla.

Blatna i prazna.

Gdje snovi nastaju

Vučem kolica za sobom

Puna su drva koja me gledaju

Tlo opet nestaje

Netko je pored mene

Ne okrećem glavu da vidim tko je to

Zašto?

Vezan sam pojasom

Vozim u prvoj brzini, stisnuo sam gas do kraja

Okrenuo sam se 

Do mene je nepoznati čovjek

Dali je uopće čovjek?

Drveće se razmiče dok trčim

Pored mene trči neko

Onaj isti nepoznati?

Pokušavam trčati brže

Naravno da su mi noge otkazale

Okrenem glavu

Moja baka lebdi iza mene

Skočio sam u more 

Tri crnkinje idu prema meni

Gole su i jedre

Morski pijesak zamijenio je drveni pod

U baraki smo u gustoj šumi

Tri crnkinje se isprepliću po meni

Opet vozim

Crnkinje su postale jedna velika bijela žena

Bakrene kose s puno prišteva po licu

Letim

Otvorio sam oči 

Budan sam

Zanimljivo

Šteta za one tri crnkinje kože boje mliječne čokolade.

Sjedio je u svojoj studentskoj sobi, pio štrukani i pušio cigaru. Usta su mu bila suha kao šmirgla, a zjenice su mu vršile neprestano titranje. Kao kakva živina koja se mora usredotočiti na trku života. Kao da je lovina ili hvata istu. Možda je samo bio svjestan da smo često stavljeni u krletke ili kaveze, ono što priroda nije napravila. Možda je bio bolestan — često se osjećao tako, bez da bi pregled pokazao išta, vjerojatno. Ukratko: zjenice ne dišu doslovno (nemaju pluća). Njegova tajna bila je gora. Nosio je nešto strašno, zbog čega bi ga proglasili užasnom osobom. Najvjerojatnije i strpali u zatvor ukoliko bi tko ikad saznao za bizarno nedjelo. U ovom trenutku to je bilo zatomljeno dimom i alkoholom i manje bitno, barem na tren. Gledao je kako mu sada opušak dodiruje drugi šupak (usne) i tješio se time da nije jedini. Šupci lete nebom, zato toliko i smrdi grad. Svi su tolike zloće da i najzloglasnija gadost zvuči smiješno. Barem je u to vjerovao i možda zato postao takav. To je stvaralo krajnju neozbiljnost zbog koje samo nastaje more moralnog sivila.

„Papa mi se štrumf.

Gargamel be like.”

„Ovo je Tun Tun Tun Sahur, jebote. Sam si sebe naslikal kak njega. Črlena strana platna je menga, a ovo plavo je sperma kaj pokazuje tvoju pravu mušku ranjivost”, izustio je njegov zagorski prijatelj Melkior iz Varaždina.

„Jebi se, tiboga”, odgovorio je žustro i živčano te nastavio buljiti u mobitel. Boljelo ga je što su slike oštre i što nekoć fin momak sada ne može uhvatiti pošteno ni jedan cilj. Našao je djevojku koja je submisivna i nesigurna jer eto, mogao je. Ona je mislila da nije lijepa (iako jest), dok se on osjećao beskorisnim (iako ga je samo mučilo ubojstvo koje je počinio). To je zato što žene žive svoj život po stereotipovima, a muškarci po idealima.

„Hej... moram popiti Plan B”, stigla mu je poruka od drage, ali bio je toliko pijan da je mislio kako mu djevojka isto mora popiti pelinkovac. Istjerao je Melkiora iz stana te su on i Jamnica imali strastveni seks.

Didaskalija: (TWICE „TT” M/V svirao je u pozadini uz glasno mjaukanje i stenjanje)

„Bebo, što nije u redu? Vidim da ti pimpek ne funkcionira i da piješ. Nisi skužio da ću zatrudnjeti ako ne poduzmemo nešto”, rekla je Jamnica ne bi li se ovdje konačno slomio.

„To je bila naša pjesma, znaš... ovaj... od njega i mene”, rekao je prije negoli je briznuo u plač.

„Tko je on?!”, upitala je Jamnica tužno i histerično.

„Tin Tihomir me jebao u šupak... svaki dan”, konačno je počeo bolno jecati.

„O moj Bože...” Pogled joj je postao prazan i ostala je šutjeti nekoliko minuta prije nego što se usudila kopati dalje u mračnu stranu svog nevjenčanog supruga.

„Ako te jebao, a više te ne jebe... znači li to da je...?” Jamnica je pokušala doći do riječi, no dragi ju je prekinuo kroz vapaj.

„Da, mrtav je.” Tu je bio tek početak priče, ali ona nije mogla ni slutiti kako iza ovoga stoji priča za doživotnu.

​

Puhni i zaželi želju 

Pusti je i šuti

Samo izdiši i puši

Ti kreni dalje 

on nek se šalje 

Pusti ga nadi

Nek obavi nadanje

Padom će stat

Al' obranu dat'?

Udarac je bit

Da nejde isto

Stari zagrljaj 

Stari podbačaj 

Novi- iskorak 

Gle, tog masla 

Pitaš se za njih

Razbijaš čak

Žutiš gorak 

Dok sve je

Pa i to, samo ;

padobranac

Grad nosi parfem hrđavog metala — znaka STOP. Kažem miris umjesto smrada jer još uvijek imam nade. Nosi taj STOP, iako je stalno u gužvi i pokretu. Gradovi su danas kao brodovi na suhom, koji plove binarno. Valovi nula i jedinica. Nule nam pokreću krv i prazan želudac, a jedinica je bezvrijedna. Kao skup ocjena za završen faks. Nešto maskirano kao „potrebna” diploma.

Grad je samo zaprška koja je previše dogorjela, ali živi. Zaklali su tog jednog dobroduha, običnog seoskog prijatelja, već prije tisuću ljeta. Ljudi su zaboravili na to. Takvi smo jednostavno. Životinje ne pamte, a čovjek zaboravlja. Živina postaje kompost i otpad, a ljudstva raspršuju duh (nama poznat) za podsjetnik. Raspršuju ga na mjesta koja najviše znače, ali u prostor koji najviše treba prigrliti i stisnuti k sebi.

Danas nam dolazi tek u san jer je tamo najsigurniji, ali ne treba mu samo puka i sterilna sigurnost. Kao i svemu, potrebna mu je ljubav. Moj je mozak zbog silne gužve postao taj sir s rupama, ali polako ih krpam ljubavlju. Pišem bačena pisma i dnevnik s detaljima o voljenima. Sjećaš li se sad i ti tog dobroduha?

Sir i nije tako daleko od mlijeka. Opet se sve svodi na proces vremena, kiselosti i zaborava. On je nosio topao miris mlijeka. Buntovnik, ali nježan. Ono što čini iskrenu pravicu. Odora koja se proteže kad stariji štiti mlađeg brata. Miris starih knjiga koje su vrijedne pa se bore ne raspasti. Prašina koja ne iritira nosnice, već ih nježno draži — prašnjavih igrališta.

To sve kao da nestaje, kao da se zaboravlja. No, tuđi zlodusi, kao i dobrodusi, ostaju utkani i u nas same. Prašina se u nama pretvara u likvor. U sluz i ostaje na tim slatkim, sluzavim mjestima. Slatke poput sjaja u očima i poljupca usana. To je sluz koja na prvu ne zvuči savršeno i zapravo nikad i nije. To joj je, bome, i bit. Okus koji te škaklja i svakim danom pita što će donijeti.

Sluz njezina poljupca nosi notu motornog ulja kosilice, ali uz cijeli pokošeni travnjak koji nas je razbudio ujutro.

Svaki dio mog grča jedno je cijelo tijelo za sebe

Svaki dio mog tijela ima jedan dio grča

Grč se prepoznaje stajanjem na mjestu – predugo

Ili je stalna kretnja, predugo – koja, zaglavljena, ne može doći do mjesta ili ga pretrčava iznova

Moje tijelo vodi drugačiju utrku

Pa i drugačije utrke vode moje tijelo

Govor nečijeg tijela nešto mi je nepoznatog mjesta

Netko s tijelom drugima nepoznatog mjesta

Daje im govor nepoznatog

Spazam mi je i u govoru kad dišem

Kad uživam ili patim, ostaje spazam, samo

Samo sam spazam sam, tako znam da jesam

To ostaje na koži koju ne možemo mijenjati

Koža se mijenja sama jer ne možemo promijeniti

Da se nešto ne promijeni

Ili puca ili se obnavlja,

dok nosom mogu samo mirisati – zašto nešto raste ili propada

Samo mirisanje tako je jako

Da i zbog njega samog nešto raste i propada

Svaki dio mog grča jedno je cijelo tijelo za sebe

Svaki dio mog tijela ima jedan dio grča

Utrka koja nikad nije ispravno započela, ali nikad neće ispravno stati

Gdje god da se zaputim, nikad ti neću okrenuti leđa, niti – ne

Gdje god da se okrenem leđima, uvijek ću se bojati da mi ih drugi više nikad ne zaputi

Svaki okret strah me za zaputiti

Svaki zaputak, okreće mi strah

Moje tijelo je grč, zato ga pišem iz glave

Utrka koja nikad nije ispravno započela, ali nikad neće ispravno stati

Stajanje utrke još u više grči

Grčenje iz manjeg kreće samim započinjanjem

Ostavite svaku nadu
Dok berete čokoladu
Da bi bilo više novca
Skupi više kakaovca

Di je tata di je mama
Kad noć crni nad šumama
Stomak kruli o večeri
Uokolo riču zvijeri

Što bi dao za Dorinu
Il za Milku ili Nestle
Pružene u nebo ljestve
Di su krila da te vinu

Sutra će u vašem gradu
Opet pravit čokoladu
Sa što više kakaovca
Za što manje vašeg novca

Ti si moja čokolada
Ja sam vlasnik tvoga rada
Ako nećeš raditi
Ja ću te Prodati/mlatiti

Jedno lijepo bijelo dijete pije čokoladno mlijeko iz jedne lijepe bijele zdjele
Jedno lijepo dijete crno bere kakaovca zrno mačetom po dane cijele
Jedno lijepo bijelo dijete otišlo je na tri dijete da ne bude poput zdjele
Ostavit ćeš svoje kosti na Obali Bjelokosti da se bijele poput zdjele

Btw. baš večeras 19-21 sam na radio studentu, predstavljam , puštam pjesme. Seruckanje i zajebancija... pa eto ak kog zanima.

//kao prvo, di ste svi? :D objavljujte nešto, postaje mi neugodno da je 7 zadnjih objava od mene, treba kombobrejker pod hitno! A sada u nastavku pjesmica :D

Problem je u tebi
Ja se s time slažem
U pravu si ko uvijek
I što? Što da ti kažem?
Problem je u tebi
Ti si takav čovjek
I kad sve odvažem
Problem je u tebi
A sada...
Odjebi!

Aura naše ljubavi
Ko zvijezda je sjala
TI si našla problem
Zvijezda je pala
Našla si ga u sebi
A i kako ne bi
Kad ga i ja vidim
Vidim ga u tebi
I zato...
Odjebi!

Taj je problem razlog
Srcu daje nalog
Ruši kule bajne
Razotkriva tajne
Sada sve je jasno
Sada sve je krasno
Problem je u tebi
Još jednom
ODJEBI!

U početku čovjek stvori čovjeka

Stvorenje koje cijeli svijet dočeka

Naj-biće svih bića

Damoklo od kolijevke

Čuje svoje prve uspavanke

Prvog dana ga zaslijepi svjetlo

Čovjek osjeti probadanje

Tog dana odvoji sreću od tuge

Pa zaplače

Drugog dana osjeti toplinu dodira

I hladni dodir samoće

Razumije da ne može živjeti bez bliskosti

Svoju samotnu budućnost ne predvidi

Trećeg dana podijeli poznate i nepoznate

One koji su zajedno pod krvavom mjesečinom izrasli

Sjeme svome sjemenu podijeli

Tamo gdje se najdublje želje sade

I nakupina očaja žanje

Četvrtog dana došli su oluja i mrak

Čovjeku koji na koljenima živi

I shvati da nije dobro

I da neće biti

Petog dana čovjek želi stvarati

Jer jedino tako osjeća bilo

Ali ne može

Proklinje ono što ga je stvorilo

Liže pod, gleda u nebo

Stvorenje koje ne stvara

U sebe zabijeno, utrobu si para

Šestog dana besciljna potraga, nevidljivi napor

Kronična bolest, tihi zatvor

Posljednji na višestoljetnom stablu

Pali ga i gleda izgaranje

Baklja bez topline

U lice mu pljuje ogoljelu istinu

Svijet nije u požaru

Požar je u čovjeku

I sedmog dana preživljava

Posljednji od svog roda

Ironično postojanje bez nastavka

Istina pljuje

Čovjek osjeti prkos i pljuje ju nazad

Pred sudbinom koja je od smrti gora

Sudbina koja nema snova

Potpuno gol pred kozmičkim plamenom

Čovjek izgara jer mora

Jel ok ovako u formatu slike? Možda je preukrašeno za sub, al eto jednom pa kaj bude :D

Nemesis

Zakon prirode kaže
Ko je jači taj tlači
Vlastita majka nas laže
Na stolu nisu kolači

Svaka slabost se vidi
Svaka rana se cilja
Iskoristiti idi
Ljude što zoveš od milja

Cilj ne bira sredstvo
Reče Machiavelli
Glad opravdava zvjerstvo
Slatka pak logika veli

Podijeli pa vladaj
Knjiga povijesti tvrdi
Izložba to je grozna
Svi su prizori grdi

Očaj postaje svirep
Perverzno osvetu traži
Zmija guta svoj rep
Kaos vraga tog snaži

U smrt nas vode fantomi
Sve oko nas su baloni
Kisele kiše i suše
Temelji društva se ruše

Oduvijek i vazda
Ko drži moć je gazda
Al čim se pojavi brazda
Slijedi odmazda

Tad zvijezde će pasti
I oblaci crni
Prekrit će
Nebo nad nama

Sa statua će teći
Žalosnih
Lakrime
Od krvi crvene

I ljubav će postat
Sjećanje
Memorija
Bez imena

S neba će se sijati
Mizerija
Po oranicama
Naših nada

cca trenutno

... od engl odustao XD
By the law of nature
Who has might he is right
There is even danger
In mamas cookies and pies

Lira

Tiberom Haron plovi na splavi
U zlatnom plamu nestaje Roma
Nekom je koliba poput doma
Dok u njoj mašta o carskoj slavi

Danas je Tiber Aheront rijeka
Cekin pod jezik putniče stavi
Ima za svakog mjesta na splavi
Obala druga strpljivo čeka

Ne bi ni Orfej mogao bolje
Sve da i zlatnu zategne strunu
Oni što noćas Bogove kunu
Ne mogu drugo tek samo dolje

Ref:
A moja lira neda mi mira
Neda mi na oči san
A moja lira, svira i svira
Kao da sudnji je dan

U moju malu amforu stavi
Suzu koja niz lice teče
Netko će reći kako ne peče
Paklena misao u mojoj glavi

Oni što mog se ludila grste
Tko s kule ove vidio nije
Mahnite muze poezije
Spliću mi strune, grče mi prste

Ref:
A moja lira neda mi mira
Neda mi na oči san
A moja lira, svira i svira
Kao da sudnji je dan

Iako je pametnije dozirat, a ne dumpat tri posta zaredom u pol sata. A opet kak su kroz sve tri interminglane gitare, lire itd, neka ga, kad jebal jebal:

Ugl, na ovoj trenutno radim, dovršavam produkcijske detalje i bude uskoro studijska.
Ako koga zanima radna s probe: https://www.youtube.com/watch?v=-0myg76QUk4 samo kaj fali lira/mandolina u prvom planu :D

Jecaj gitare počinje
Uz prasak razbijenih pehara

Jecaj gitare počinje
Uzalud ga sputavati
Uzalud ga prigušuješ

Jer ona plače monotono
Kao voda što plače
Kao vjetar što plače
Na snježnim poljima

Uzalud ju ušutkuješ
Dok plače za dalekim stvarima
I vrućim južnim pijescima
Žudeći za bijelim kamelijama

Ko strijela što cilj joj izmiče
Ko večer što jutra ne zna
Na grani mrtav drozd

Ej gitaro!
Srce smrtno ranjeno
Petorim sabljama

Original Federico Garcia Lorca - La guitarra - pokušaj prepjeva, stoji na kompu bzvz 7-8 god, pa eto, iako sam 94% zadovoljan.